|
Vjetrenjače
Danas
samo upućeni znaju da su nekada u Medulinu veselo mljele
vjetrenjače. Njihove žalosne ostatke nazivaju »kulama« i ne
znajući čemu su služile. Ne čudi da su postale
neprepoznatljive ostavši bez svojih jedara, koja su loveći
vjetar, bila njihovo glavno obilježje.
A
kako su se vjetrenjače pojavile u Medulinu? Ivan i Andrea, dva
brata vrativši se iz Amerike 1872. šetali su uz more i
razgovarali o budućnosti. Vrativši se u stari kraj htjeli su
započeti neki posao. U Medulinu je zemlja rodna i ljudi su sijali
žitarice.
Za
mlinare tu je moglo biti posla. Odlučiše izgraditi vjetrenjače
na Bijeci. Budućnost je pokazala da su donijeli dobru odluku.
Jedra Ivanove vjetrenjače koja je bila uz samo more pokretao je
vjetar i uz žamor ljudi koji su došli mljeti žito čula se škripa
drvene građe mlina. Andreina vjetrenjača bila je oko pedesetak
metara od obale. Uskoro je on izgradio od hrastovine molo (mulo)
Vagun gdje su pristajale bracere, trabakuli i patane. Ljudi su
stizali sa svih strana kopnom i morem, a kako su često morali čekati
da na njih dođe red za mljevenje žita nosili su vino da se
okrijepe. Kupili bi bakalara i kuhali si čekajući. Kako
li je samo mirisalo slasno jelo ostalima koji su dolazili s
magarcima i vrećama žita a nisu se dosjetili tako se počastiti.
Od
samljevenog brašna pet dijelova pripadalo je seljaku a jedan dio
mlinarima pa su oni prodavali žitarice a s ostatkom su hranili
svinje i kokoši. Na Bijeci su pasla stada ovaca jer je bila u
niskom grmlju i travi. Tako su uz vjetrenjače i brojne domaće životinje
doprinosile općoj živosti.
Vjetrenjače
su imale osam jedara koja su se mogla smanjivati i povećavati već
prema jačini vjetra. Posao je cvao, mlinari su zapošljavali
radnike na istovaru brodova i na radu u mlinovima. Andrea je 1886.
uveo u svoj mlin (slika dolje) parni stroj pa su četiri žrvnja
radila na paru a dva na vjetar.
Tako
je povećao proizvodnju ali ...
Je
li to bio razlog stalnih svađa i razmirica među braćom nikad nećemo
doznati. No, oni su se tako udaljili jedan od drugoga da više
nisu željeli nositi isto prezime pa se Andrea prezivao Poštić a
Ivan Pošić.
Ljudi
su dolazili bez obzira na njihove razmirice jer bili su poznati
nadaleko. Bracerama su dolazili iz Moščenica i Lovrana. Posebno
su Lovranci bili dobrodošli u Medulinu gdje su mijenjali svoje,
rado viđene, marune za ječam. Medulinska djeca su se veselila
toj poslastici. Medulinske
vjetrenjače toliko su bile jedinstvene da su našle svoje mjesto
na razglednicama 1903. godine.
Tko
god je tada dobio razglednicu s tim motivom sigurno se iznenadio
vidjevši uz naše Jadransko more te kopnene jedrenjake.
Andrea
je imao kćer jedinicu, Eufemiju. Ona je 1910. godine prodala mlin
Paulu Kupelwieseru austrijskom magnatu, koji je iste godine kupio
i Ivanov mlin. Vjetrenjače su ubrzo stale a njihova su jedra
otpala. Tijela im stoje. Strpljivo čekaju da ih se prepozna i da
im se vrate jedra. Da se ponovno zavrte veselo i ponosno u
medulinskom zaljevu.
|
