 |
 |
|
|||||||||||
 |
|
|
jezik language |
|
|||||||||
© MILAN POLIĆ |
Medulin polovicom 20. stoljeća
|
JEZIK
Jezik je bitni dio povijesnog identiteta svake ljudske zajednice i kao takav njezino neprocjenjivo kulturno dobro. Pod pritiskom globalizacijskih procesa već su nestali i dalje nestaju mnogi jezici, pa i mjesni govor Medulina biva polako potiskivan iz uporabe. Hoće li sasvim nestati ili ne, ovisi o tome imali još onih koji ga dovoljno vole da ga nauče ili bar zapišu i zabilježe za pamćenje. Evdje su dani samo djelići mjesnog govora Medulina kao podsjetnik za pamćenje onima koji ga još bar malo znaju i kao primjer onima koji se s njime prvi puta susreću.
|
Dječje brojalice
PINI – PINICE
Pini
– pini pini – ce Ke
– ga di - li Mile
moje kama - re Tamo
doli u pa - tok Po
– dne zvo – ni popa Užina
mu se hla – di
NA PLACI SU JABUKE
Na
placi su jabuke, Nimamo
šoldih, A
ti mali ne ka
– ži,
|
||||||||||
|
OBITELJSKI NADIMCI U MEDULINU
U mnogim hrvatskim krajevima, pa i u Istri obiteljski su nadimci važan dio kulturnog nasljeđa. Budući da su stanovnici nekog sela najčešće bili potomci malog broja obitelji, broj prezimena bio je ograničen neovisno o tome koliko se iz naraštaja u naraštaj porodično stablo razgranavalo. Društveni je život, međutim, zahtijevao da se svakog pojedinca precizno smjesti u mrežu rodbinskih odnosa. Stoga su se koristili obiteljski nadimci da bi se unutar pojedinih porodičnih stabala mogle razlikovati porodične grane. Da bi se djecu dvojice braće, budući da su imala ista prezimena, moglo razlikovati, dobivala su različite obiteljske nadimke. Najčešće po osobnom imenu (npr. Mehini) ili osobnom nadimku oca (Brkini), ili po njegovu zanimanju (npr. Malinarovi). Tamo gdje za tim nije bilo potrebe porodično je prezime i samo postalo obiteljski nadimak (npr. Žufićovi).
Obiteljske nadimke (šoranome) zapisala Vesna Lorencin
|
|||||||||||||
